Intervju člana Upravnog odbora Udruženja paraplegičara Podgorica Nebojše Miranovića sa Doc dr Mirjanom Kuljak, profesorom Univerziteta Crne Gore na predmetu Ekonomika preduzeća. Tema razgovora „Osobe sa invaliditetom, saradnici ili marginalizovana grupa“.
- Kada se pomenu osobe sa invaliditetom, kakvu asocijaciju imate?
Pomislim na dodatnu mentalnu snagu koja je potrebna da bi čovjek prevazišao eventualne krize, pronašao, prihvatio i razvio one aspekte svakodnevnog života koji život čine ispunjenim kada osoba ima neki invaliditet. Pomislim od čega živi, koga ima od familije, ko joj pomaže. “Nasmijem” se ljudskoj gordosti, “ućutim”, budem zahvalna. Pomislim da li osoba sa invaliditetom ima sve što joj je potrebno da bi mogla da organizuje svoj život shodno svojim potrebama i mogućnostima. Pomislim na društvo u kojem živimo i kako se u npr u jednoj Norveškoj o osobama sa invaliditetom sigurno vodi više računa.
- Recite mi, da li ste i u kojoj mjeri kao građanin, do sada bili u kontaktu sa osobama sa invaliditetom?
Srijetala sam osobe sa invaliditetom u raznim prilikama, na kratko. Neke poznajem posredno preko prijatelja/rodbine. Koliko se sjećam, dva puta sam, privatno, bila u posjeti organizacijama koje se brinu o problemima osoba sa invaliditetom. Od nedavno jedan moj bliži rođak ima invaliditet (amputacija noge). Međutim, nisam u svakodnevnom kontaktu sa nekom osobom sa invaliditetom.
- Kako vidite dosadašnji proces socijalne i poslovne integracije osoba sa invaliditetom u redovne društvene tokove?
Mislim da smo, i u tom pogledu, surovo društvo. Ukoliko porodica nema mogućnosti ili volje da se pobrine za osposobljavanje i socijalnu i poslovnu integraciju osobe sa invaliditetom, ili ukoliko osoba nema dovoljna primanja da sebi obezbijedi kvalitetniji život, mislim da je osoba sa invaliditetom pred ogromnim materijalnim i mentalnim izazovom. Međutim, ovo je moje subjektivno iskustvo, doživljaj. Ne raspolažem podacima da bih mogla imati objektivniju procjenu o procesu integracije osoba sa invaliditetom, iako je evidentno da mediji ovom pitanju poslednjih desetak godina poklanjaju više pažnje, vjerovatno i zbog aktivnosti organizacija koje se bave pitanjima ostvarenja prava osoba sa invaliditetom. Sigurno da je uređenje pješačkih prelaza, prilaza i ulaza u zgrade i sl. važno, ali meni se čini da su to elementarne, obavezne i tehničke stvari te da je, uz to, važnije omogućavanje osobama sa invaliditetom da budu osposobljene da mogu same da zarađuju sebi za život (gdje je to moguće), zajedno sa osobama koje nemaju invaliditet, kao i da se u društvu razvija kultura solidarnosti, ne samo prema osobama sa invaliditetom, vec prema svim osobama kojima je potrebna podrška društva, a svakom ljudskom biću je potrebna. U tom smislu mislim da je veliki, ali human posao pred nama.
- Kako ocjenjujete trenutnu ekonomsku situaciju u Crnoj Gori i u skladu s tim perspektive ekonomske integracije osoba sa invaliditetom u našoj državi?
Kakva god da je ekonomska situacija, ukoliko društvo njeguje princip solidarnosti, generalno prema svim pojedincima i društvenim grupama, onda su perspektive i osoba sa invaliditetom takve da dijele sudbinu društva. Solidarnost i humanost čine život izdrživim i u najtežim ekonomskim i društvenim okolnostima.
- U kojoj mjeri, možete posredstvom medija dobiti informaciju o integracijama osoba sa invaliditetom kao i o njihovim radnim mogućnostima?
Morala bih da pretražim preko interneta. Evo, upravo sam to učinila. Vidim da ima dosta sajtova, aktivnosti i dokumenata u kojima se govori o ovom pitanju.
- Da li ste imali prilike da kao profesor sarađujete sa nevladinim organizacijama koje štite interese osoba sa fizičkim invaliditetom?
Ne, kao profesor, ne. Išla sam na poziv prijatelja, privatno, kao što sam pomenula na početku našeg razgovora.
- U kojoj mjeri vam je bliska mogućnost da kao eventualni poslodavac zaposlite osobu sa invaliditetom koja ima adekvatno obrazovanje za posao za koji aplicira?
Nisam sigurna da razumijem pitanje u potpunosti. Ako neko ima adekvatno obrazovanje/vještine za posao, ne vidim da li je bitno da li se radi o osobi sa invaliditetom ili ne. Međutim, mislim da bih prilikom izbora između dvije osobe sa sličnim kvalifikacijama (adekvatnim), u mojoj firmi, razmotrila i taj aspekt, što znači da bih dala prioritet osobi sa invaliditetom.
- Kako, kao građanin Podgorice, ocjenjujete pristupačnost gradske sredine za osobe sa fizičkim invaliditetom?
Ne znam, ali čini mi se da su „krila“ često neophodna jer i sama moram da preskačem stubove, bankine, da se provlačim kroz uske prolaze i sl.
- Da li je fakultet na kojem predajete adaptiran za potrebe studenata sa fizičkim invaliditetom?
Djelimično.
- Da li su, po Vašem mišljenju, građani Podgorice pa i Crne Gore, generalno, spremni da prihvate i poštuju javni, građanski pa i politički angažman osoba sa invaliditetom?
Ako bi to bila inicijativa koju bi predvodio Đukanovic, onda jesu.
- Tokom Vašeg dosadašnjeg javnog rada, bili ste u mogućnosti, da se susrećete sa javnim ličnostima iz oblasti politike kako u inostranstvu tako i u Crnoj Gori? Recite mi, da li su političari na našoj političkoj sceni senzibilisani da osjete puls javnosti vezan za odluke koje oni donose, pa samim tim, da li imaju senzibiliteta za potrebe ekonomski i socijalno najugroženije populacije koja prema poslednjem popisu održanom u Crnoj Gori, broji 11% od ukupnog broja stanovništva a čine je osobe sa invaliditetom?
Crnogorski političari, ako je moguće generalizovati pa da kažem u prosjeku, imaju odlično saznanje o potrebama svih djelova populacije, pa i za ekonomski i socijalno najugroženiju populaciju, osoba sa invaliditetom, jer do tih podataka nije teško doći. Međutim, kada potrebe pojedinih djelova populacije uključuju u svoje političke programe, a što je još važnije, kada Vlada u svojim raznim strategijama određuje prioritete, onda njihov senzibilitet prema ovih grupama odjednom zavisi od procjene moći/uticaja pojedinih grupa na opstanak određenih političko-interesnih grupa. Tako imamo naopaku situaciju da Vlada ne služi građanima već građani Vladi.
- Da li vam je prihvatljiva mogućnost da dio Vašeg slobodnog vremena izdvojite za volontiranje u organizacijama koje se bave zaštitom lica sa fizičkim invaliditetom?
Da.
Dejan Bašanović
